Странице

"Šta je otac" - Dragan Lukić


Molim vas, recite
otac šta je?
Da li je otac tata,
Ili – sudija za prekršaje?

Mene otac stalno ispituje
i želi ovo i ono da čuje.
I, kad sam u školu pošla,
i kad sam iz škole došla,
i zašto je ovo ovako,
i žašto je ono onako,
i zašto je ovo ovde –
zašto ono nije onde,
i kako sam smela ovo
i kako sam smela ono,
i znam li ja da sam već velika,
i znam li ja da više nisam mala,
znam li ja šta je karakter tvrđi od čelika,
i znam li ja pošto je šnala?
I, zašto nisam mislila,
i kako nisam pazila,
i šta sam opet zgazila,
i kako, kako
i zašto, zašto,
i smem li, smem li,
i znam li, znam li?
Pa zato pitam
otac šta je?
Da li je otac tata
ili – sudija za prekršaje?

"Zvezdani puž" - Vasko Popa


Izmileo si posle kiše
Posle zvezdane kiše

Zvezde ti od svojih kostiju
Same kućicu sagradile
Kuda je na peškiru nosiš

Za tobom ide hromo vreme
Da te stigne da te pregazi
Pusti pužu rogove

Miliš po golemom obrazu
Koji nikad nećeš sagledati
Pravo u ralje ništariji

Skreni na crtu života
Na mome sanjanom dlanu
Dok ne bude prekasno

I ostavi mi u nasledstvo
Od srebra peškir čudotvorni


Dodatak: Vasko Popa govori svoju pesmu "Zvezdani puž"  (Izvor: RTS / S pesnikom u podne).

"Mesta koja volimo" - Ivan V. Lalić


Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,

Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I šta je pod prozorom: ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kiše
Koju smo razumeli, koja se stalno ponavlja,

I ovaj zid ne međi sobu, nego možda noć
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noć kad si bila uplašena od svoje svetlosti,

I ova vrata vode u bilo koje podne
Koje ih nadživljuje, zauvek naseljeno
Običnim tvojim kretanjiima, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamćenje;

Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.


Vojevao beli Vide, koledo! – narodna pesma

          Čitamo lirsku narodnu pesmu Vojevao beli Vide, koledo! Prvo što zapažamo jeste pripev koledo. Oslonićemo se na Vukov Srpski rječnik pri otkrivanju ovog pojma. Za upoznavanje odrednica iz Vukovog Rječnika možemo se poslužiti online pretragom rečnika na platformi Raskovnik:

Izvor: Raskovnik 
Otkrivamo da naša pesma Vojevao beli Vide, koledo spada u pjesme od kolede koje su se pevale prilikom običaja koleda. Čitajući ovaj opis običaja koleda uočavamo da se pesma nije izvodila samostalno već je deo obreda. Izvođenje pesme vezano je za igru odnosno ples (kolo) i muziku. Uz igru i izvođenje pa i postojanje određene scene ne možemo izostaviti elemente drame. Na primeru ovog opisa izvođenja jasno uočavamo sinkretičnost jednu od odlika lirskih narodnih pesama uopšte. Ovom prilikom pomenućemo i primetnu kolektivnost ovog obreda. Kao što vidimo u izvođenje obreda koleda uključena je čitava zajednica (ide se od kuće do kuće). A pesme, sa željama za dobrobit i blagostanje toj zajednici, imaju praktičnu, pragmatičnu, funkciju. Pesma odnosno celovit obred se izvodi dok  postoji verovanje u nju. Dakle, i izvođači i primaoci su bitan činilac u jednoj izvedbi.
         Pomenuli smo pjesme od kolede i pojam običaja odnosno obreda. Da bi smo raščistili terminološke nedoumice podsećamo se Vukove podele narodnih pesama na junačke (epske) i ženske (lirske). Napominjemo da se naša pesma Vojevao beli Vide, koledo nalazi u petoj knjizi Vukovoj (1898), u kojoj su različne ženske pjesme. Lirske narodne pesme je Vuk klasifikovao po nameni, sadržini, mestu i vremenu izvođenja na dvadeset vrsta. Radi lakšeg izučavanja uobičajena je podela na pet grupa koje se potom dele na vrste. Po podeli narodne lirike na pet grupa naša pesma spada u prvu grupu odnosno među obredne i običajne pesme. Razliku između ove dve vrste mogli bismo naznačiti da je u tome što obredne pesme prate kalendarski ciklus dok bi običajne pesme pratile životni ciklus. Što bi značilo da obredne pesme prate ritmove prirode odnosno godišnje promene u prirodi, a da običajne pesme prate ključne promene / trenutke u čovekovom životu. Nije moguće podvući jasnu granicu između ovih vrsta pesama te stoga najjednostavnije naznačavamo razliku. Na kraju krajeva običaj jeste obred čije je značenje zaboravljeno. Budući da se obredne pesme vezuju za kalendarske promene one se još nazivaju i kalendarskim pesmama. Obredne pesme se potom dele na zimske, prolećne i letnje. Skretanjem pažnje na vreme izvođenja obreda koleda u okviru kog su pevane pjesme od kolede (Vukov naziv) odnosno koledarske pesme (kako se naslovljavaju u savremenim izučavanjima) biva nam jasno da one pripadaju zimskim obrednim pesmama. Vremenska odrednica „uoči Božića“ donosi nam još jednu nedoumicu oko karakterisanja pesama. Mala je razlika između koledarskih i božićnih pesama s tim što koledarske imaju pripev koledo a božićne se direktno povezuju sa Božićem. Sadržinski ove pesme su veoma bliske. Osnovno raspoloženje ovih pesama jeste veselost, radost. Koledarskim i božićnim pesmama želi se svako dobro kako kući tako i celokupnoj zajednici. Posrednici između ljudskog i božanskog koji žele, i donose, domaćinu dobrobit i blagostanje jesu koleđani, momčad, koji su izvodili pesme, igrali, i terali zimu i karakonđule. Stoga ih je bilo potrebno pravilno ugostiti i darivati. Ista ova matrica dar – uzdarje na kojoj počiva komunikacija u tradicionalnom svetu prisutna je i u božićnim pesmama („U Risnu uoči Božića“ SNP V, br. 209). Uspostavljaju ove pesme vezu s božanskim, s višim silama, koje  se nastoje umilostiviti i pridobiti. Premoderni čovek zemljoradnik najneposrednije zavisi od prirode koju vidi kao manifestaciju božanskog. Prate se ciklusi u prirodi odnosno prati se sunčev put (izlazak i zalazak, solsticaji i ravnodnevnice) i vegetativni procesi (mirovanje i rast vegetacije). U tradicionalnom svetu verovalo se u cikličko umiranje i oživljavanje prirode kad se ponavlja proces stvaranja (obnavlja se svet). Na kraju ciklusa ispraća se stara, istrošena godina, svet se vraća u početno stanje pred stvaranje kako bi došlo do podmlađivanja. Izvođenjem kalendarskih obreda i tom prilikom pevanjem određenih pesama jesu slavljene ove pojave, s radošću je dočekivano rađanje (povratak) mladog sunca, ali je i tim činom, na taj način, istovremeno obezbeđivano uspešno odigravanje tog procesa zadobijanja blagostanja i  obnavljanja života. S pojavom hrišćanstva prekrivena je ova paganska pozadina, kalendarski obredi i pesme koje su ih pratile, vezivani su za hrišćanske praznike. Koledarske pesme sačuvale su ove tragove „arhajskog paganskog slavlja, prepletenog s hrišćanskim verovanjima“ (Karanović 1996: 13).
          No da bismo zaista poznavali i razumevali pesmu, kako kaže Vuk, prihvatamo se čitanja pesme s olovkom u ruci. Kakav utisak je na nas ostavila ova pesma? Doživljavamo svet pesme. U središtu pesme jeste povratak belog Vida s dužeg vojevanja. Kako je okarakterisan naš protagonist? Beli Vide je predstavljen kao ratnik, junak, uz čije junaštvo je konj neizostavan atribut. Izdvajanjem epiteta vrlo lako primećujemo pozitivno označavanje belog Vida. Pored motiva svetla i tame kontrastno su postavljeni i motivi zvuka i tišine. Zvuk, glas, je takođe pozitivno označen dok je „onaj svet“ obeležen tišinom (SM 2001: 123). Beli Vid je dočekan uz gromot i tropot. „Zvonjenjem ili kucanjem objavljuje i božanstvo svoj dolazak“ (Čajkanović 1985: 296). O ishodu Vidovog vojevanja s neprijateljima doznajemo ukoliko se prisetimo obrednog konteksta ove pesme . Jer „lirska narodna pesma ... obično i nije samo pesma; ona je, za razliku od umetničke (dok se izvodi u svom prirodnom kontekstu), uslovljena obredom, običajem, radom, ne izvodi se samostalno, i ima praktičnu, pragmatičnu, namenu“ (Karanović 1996: 5). Svrstali smo ovu pesmu među zimske obredne pesme koje se pevaju pri obredu koji je obavljan u periodu zimske kratkodnevice. Dakle u periodu kada sunce ojačava, odnosno svetlost se produžava na račun tame, dan postaje duži. Ukoliko koledarske pesme markiraju ove momente kazujući o praćenju sunčeve putanje postavljanjem naše pesme Vojevao beli Vide, koledo u taj kontekst odgonetamo naslage pesme. Upoređivanjem doba dana u koje Vid dolazi kući sa sunčevom putanjom doznajemo da junak naše narodne pesme nije uvek samo ljudsko biće. „Nije teško razabrati da se iza ratnika koji je vojevao protiv crne vojske krije staro božanstvo svetlosti“ (Nedić 1976: 47). Radovanje golubova gospodarevom povratku nam takođe potvrđuje da je beli Vid personifikacija božanstva svetlosti. Golub je nosilac pozitivne simbolike, donosilac milosti Božije, sveta i blagoslovena ptica. Beli Vid jeste pobednik, donosilac svetlosti, radosti i blagostanja.[1]  
          Ova pesma naslovljena Domaćinu od bolje ruke, u petoj knjizi Vukovoj, u jednoj obrednoj situaciji namenjivana je domaćinu kuće. Predstavljanjem belog Vida kao patrijarhalnog domaćina pred punom prazničnom trpezom u čijem domu vlada harmonija želi se ta slika idealnog patrijarhalnog života reflektovati na stvarni život domaćina kojem se obraćaju stihovi pesme. Koledari pesmom Vojevao beli Vide, koledo prizivaju „domaćinu i njegovom domu sreću, plodnost i bogatsvo svake vrste“ (Tornjanski-Brašnjović 2016: 133). Lepota i vrednost ove pesme su u tome što ona u sebi čuva duhovno nasleđe našeg naroda koje se tako prenosi do nas.

Dodatak: Vojevao beli Vide - linoit.
               O koledarima i koledarskim pesmama - pinterest.












[1] Predstavljanje Vida kao mladog boga sunca, ratnika, konjanika i pobednika nad silama tame povlači sa sobom i moguće analogije sa Svetovidom (Sventovit) starim slovenskim božanstvom koji je noću izjahivao radi borbe s neprijateljima (SM 2001: 485). Naravno ova analogija naslanja se na Svetovida kroz prizmu elemenata solarnog koji mu se pripisuju. Povezivanja belog Vida sa sv. Vidom (koji leči oči) i Vidovdanom takođe su moguća preko elemenata solarnog.

      

„Jednoga dana“ – Ljubivoje Ršumović

Anna Emilia

Jednoga dana
Pre sedam dana
Srelo se sedam
Gotovana

Prvi gotovan
Naočit mlad
SEDE PA REČE
PREZIREM RAD

Drugi gotovan
Nemade kud
Dodade na to
PREZIREM TRUD

Treći gotovan
Leže pod dud
NEKA RADI ONAJ
KO JE LUD

Četvrti brzo
Pronađe hlad
IMA VREMENA
JOŠ SAM MLAD

Peti gotovan
Već je spavao
Šesti ni glasa
Nije davao


Sedmi je sedao
Budan i jadan
I ponavljao
JA SAM GLADAN

O SVETO NEBO
O MOĆNE SILE
BACITE JEDNO
PEČENO PILE

Uto se javi
Gavran sa grane
NE DAJEM NIŠTA
ZA GOTOVANE


DOSTA JE BILO
MUFTE DAVANJA
PROŠLO JE VREME
IZMOTAVANJA




Ljubivoje Ršumović - naš Ršum, najomiljeniji dečji pesnik. Njegovi Gotovani nam još od malih nogu dođoše glave. Sricanje nije išlo lako, ali ostaše gotovani upamćeni. "Jednoga dana" je pesma za sve generacije. Ršumovićevu  knjigu pesama "Ma šta mi reče" možete pronaći na Antologija srpske književnosti ili Srpska dečja digitalna biblioteka.

"Drhtavica ranih jada" - poneka reč o prozi Danila Kiša

          Pri upoznavanju jednog književnog dela i njegovog autora poslužujemo se dostupnim mogućnostima oko nas. Pa bismo se tako mogli poigrati s gugl petraživačem i abecedom. Dakle uz našu odrednicu Danilo Kiš dodajemo slova po abecednom redosledu. Ne ulazeći u dublje pretraživanje pitamo se koliko gugl zna o našem piscu odnosno koji pojmovi su ponuđeni uz ime našeg pisca. Od ponuđenih pojmova izdvajamo najrelevantije. 
Izuzimajući ponavljanja objedinjeni rezultat izgleda ovako:
          Šta doznajemo na osnovu ovako pobrojanih rezultata? Danilo Kiš je književnik koji je pisao poeziju i prozu, pripovetke, romane, drame pa i književne kritike. Ostvario se i kao prevodilac. Bio je nadahnut umetnošću u širem smislu. Voleo je slikarstvo, u svom radu služio se slikarskim postupcima, i sam je naslikao nekoliko slika. Naravno za razumevanje njegovog dela često se otvara njegov porodični album, prelistavaju fotogrfije, slike, koje su svedočanstvo odnosno dokument jednog postojalog života. U piščevoj porodičnoj priči neizostavni označtielji su otac i majka. Danilo Kiš preinačuje svog oca u književni lik. Rani jadi jesu knjiga kojom se začinje traganje za izgubljenim ocem. Eduard Kiš, odveden u Aušvic, iščezao je, te se stoga pojavljuje svojom odsutnošću. Za majku će u jednom intervjuu Danilo Kiš napomenuti da je njeno prisustvo u njegovim knjigama veoma diskretno. „Majka je pozitivan junak, i stoga nisam mogao na nju da primenim u punoj meri blagotvornu ironičnu distancu. Ljubav je odveć patetična, kao i lepota i patnja (GTI: 180–181).“ U pobrojanim rezultatima našeg malog istraživanja prisutna je i jedna Kišova pesma i to baš ona pesma čiji naslov Oproštaj s majkom govori više od dodatnih objašnjenja. 
Zapažamo četiri geografske odrednice: Subotica, Novi Sad, Cetinje, i Beograd. Mogli bismo ovom nizu dodati i Pariz, jos jedan veliki grad. Danilo Kiš je znao da napomene „da u sudbini pisca ništa nije slučajno, pa ni slučajnost mesta njegovog rođenja“ (GTI: 176). Koje je mesto rođenja našeg pisca vi pretpostavite. A Novi Sad donosi prve svetle čulne impresije piščevog detinjstava, kao i „hladne dane“. Ulica divljih kestenova pomenuta u istoimenoj pripoveci iz knjige Rani jadi ponikla je u Novom Sadu. Određenje Novi Sad, godina 1942. Potom porodica Kiš rat provodi u jednom mađarskom selu koje im je bilo neka vrsta skloništa. Zapamtiće naš pisac bolne trenutke koje je  kao dete doživeo na selu. „Na selu smo živeli u velikoj bedi. Radio sam sa težacima“ (GTI: 93). Otac ižčezava 1944. godine a ostatak porodice 1947. godine najzad dospeva u Crnu Goru na Cetinje. Za Kiša na Cetinju započinju „godine učenja“. Beograd postaje san o bekstvu iz te provincije. U Beogradu upisuje studije književnosti, sprema se za književni zanat. Poslednja stanica i jedno „izabrano izgnanstvo“ jeste Pariz.
Ono što iz prethodnog primećujemo, pa i naziremo iz naše gugl pretrage jeste činjenica da je Danilo Kiš pisac koji je osetio zlo na svojoj koži: „moj otac je bio Jevrejin i ja sam bio progonjeno dete“ (GTI: 246). „Opsednut sam iskustvima iz detinjstva. Opsednut sam holokaustom, nestankom oca, uspomenama na teško ratno detinjstvo. Morao sam da se oslobodim te opsesije“ (GTI: 213). Naime Danilo Kiš će često napominjati da se pisac ne postaje slučajno i da podmuklo dejstvo biografije ima presudan uticaj na književnu vokaciju: „Bez tog ambigviteta porekla, bez te ’uznemirujuće različitosti’ što je donosi jevrejstvo i bez nedaća svog ratnog detinjstva, bez sumnje, ne bih postao pisac“ (GTI:176). Literatura jeste oslobađanje od opsesija i „jeste neka vrsta leka, bar zametak leka protiv... zala sveta“ (GTI: 150).
Da je Danilo Kiš sa ozbiljnošću prilazio književnom poslu svedoči nam i jedan ključni pojam koji je na naše iznenađenje pobrojan u rezltatima pretrage. Što bi značilo da se ovaj pojam češće postavlja su ime našeg pisca. Reč je o pojmu ecrivain koji prosto prevodimo pod rečju pisac. Danilo Kiš pravi jasnu razliku između pojmova ecrivain odnosno „pisac“ i ecrivant „onaj koji piše“: „...pisac je čovek koji razmišlja o Formi“ odnosno za kog pisati „znači reći stvari na izvestan način“.
 Kad smo kod piščevih najpoznatijih dela ograničićemo se na pomen dela koja ulaze u takoreći školsku lektiru. Pobrojane pripovetke koje je jedno ovakvo poigravanje iznedrilo većinom pripadaju dvema knjigama Ranim jadima i Enciklopediji mrtvih. Upotrebljavamo leksemu knjige s tim razlogom što tek nam predstoji žanrovko određenje Ranih jada koji jesu povod našeg današnjeg osvrtanja na književni i životni lik Danila Kiša. U kritičkoj literaturi povodom Ranih jada prisutna su kolebanja pri određenju ove knjige. Pa tako Rani jadi se posmatraju kroz prizmu romana s jedne strane strane a s druge strane postavljaju se kao zbirka kratkih priča. Budući da sve priče / poglavlja na okupu drži proživljavanje jedne porodice u jednom mučnom vremenu koje se ogleda očima jednog dečaka prevagnulo bi mišljenje u korist odrednice roman. Pojedine priče poput S jeseni, kada počnu vetrovi s druge strane poprimaju na sebe i neka iskustva pesme u prozi što mi proširilo ovu našu dvoumicu. Međutim znajući da je pisac u svojim intervujima češće Rane jade karakterisao kao kratke priče držimo se ovog određenja. Rani jadi su u stvari zbirka priča vrlo čvrste kompozicije. Primetna je cikliziranost ove zbirke. Ciklizacija bi značila ulančavanje kratkih relativno samostalnih oblika u jednu veću celinu (strukturu). Priče iz ove zbirke mogu se izdvajati i samostalno čitati ali sklopljene u okviru zbirke one imaju tačno određeno mesto – prisutana je kontinuiranost skoro pa jedan hronološki sled priča. 
Posmatrajući na jednom širem planu uočava se da Rani jadi uz knjige Bašta, pepeo i Peščanik sačinjavaju jednu celinu, trilogiju, autobiografski triptih, porodični ciklus odnosno Porodični cirkus kako još pisac naziva ove tri knjige „Te tri knjige sačinjavaju triptih. Tri pogleda, tri prilaza istoj stvarnosti, u sred koje se nalazi Eduard Sam, E.S., nestali, središna figura sveta koji je takođe nestao“ (GTI: 169). Ranim jadima žačinje piščeva porodična trilogija. U njima su sadržani motivi pa i književni postupci sve tri knjige. Međutim Rani jadi „prva knjiga“ trilogije nije prva objavljena iako je prva napisana. Roman Bašta, pepeo objavljen je 1965. godine potom slede Rani jadi 1969. godine i najzad objavljuje se Peščanik 1972.
Danilo Kiš naglašava da su Rani jadi napisani iz dečjeg ugla odnosno da prikazuju svet viđen očima deteta i da je stoga prilaz materiji detinjast. Otvarajući prve stranice Ranih jada zapažavamo podnaslov koji glasi Za decu i osetljive. Upravo ovaj podnaslov potcrtava pisac kada kazuje da Rani jadi nisu knjiga za decu već, kako glasi podnaslov, knjiga za decu i osetljive. Složićemo se tvrdnjama Mihajla Pantića koji ističe da Danilo Kiš podnaslovom Ranih jada priziva posebnog, retkog čitaoca: „ Njen podnaslov – ’za decu i osetljive’..., sugeriše da je Kiš svoje priče namenio posebnoj publici, čija priroda ne zavisi od uzrasta,već upravo od osetljivosti za poseban tip književnosti u kojem su mašta, bajkovitost, igra i snohvatnost nadređeni drugim stvaralačkim elementima (Kiš: 32). Detinjstvo rekli bismo jeste osnovna nit Ranih jada ali pored glasa dečaka prisutan je i jedan zreliji glas koji pripoveda sa distance. Naravno ova dva glasa jednog lica često su ispreplitana u pripovedanju. 
U Ranim jadima sadržano je devetnaest priča. Od pobrojanih priča u našem pretraživanju Ranim jadima pripadaju sledeće: S jeseni, kada počnu vetrovi; Ulica divljih kestenova; Igra; Livada, u jesen; Verenici; Livada; Mačke; Iz baršunastog albuma; Dečak i pas; Eolska harfa. Mogli bismo zaključiti da se s ovim pričama upoznajemo kroz školski program osnovnog obrazovanja da bi potom usledila kompleksnija analiza odnosno obrada Ranih jada u celini u prvom razredu srednje škole. Ovom prilikom ponavljamo da Rani jadi nisu nužno označeni na uzrast već osetljivost čitalaca. Svaka od pobrojanih priča pa čak kroz jedan letimičan pogled signifikuje određeno osvetlenje, biramo iskre. U priči S jeseni, kada počnu  vetrovi zapažamo motiv zvezde, uočavamo neimenovanog dečaka, zapažamo mogući sastav dečakove porodice kao i dečakovu osetljivost na mirise. Ulica divljih kestenova prikazuje evociranje uspomena, donosi promenu tona pripovedanja, ponavlja se motiv divljih kestenova, identifikuje se prostor, preovlađuje melanholičan ton. Nijedan detalj u prozi Danila Kiša nije slučajan pa tako ni pomen ruže nije bez razloga. Utiskivanje odlomka jednog pisma u tekst ove priče najavljuje piščevu buduću upotrebu dokumenata sa svrhom objektivnosti i predstavlja malu kopču između dve knjige. Priča Igra povlači pitanje nasleđa, otkriva kako teku ponornice krvi i nagoveštava stradanje. Livada, u jesen svedoči o prolaznosti, i donosi jednu blic sliku dečakovog oca koji izranja iz trava za trenutak da bi potom ponovo zakoračio u visoke trave. Prepovedačevo oko ne može da ne zapazi onog koji je njegov otac. Verenici pored motiva ljubavi, i identifikovanja pripovedača u pozadini markira momenat zaostajanja oca. Livada oslikava mučnu stvarnost porodice Sam nemaštinu, bolest i glad. Dečaka i dalje prati osetljivost na mirise. U vezi priče Mačke izdvajamo jednu rečenicu-spoznaju do koje dolazi naš mali junak Andi: „Nema pravde na svetu“, reče dečak u sebi. „Ni među ljudima, ni među mačkama!“. Priča Iz baršunastog albuma izdeljena je na sedam celina. Nagoveštavaju ove stranice da se dečakov otac neće vratiti, i da porodici Sam predstoji selidba. U toj selidbi dečak će krišom od majke prokrijumčariti u kofer porodičnu arhivu očeve fotografije i dokumenta. Za dečaka će to biti jedini materijalni dokaz da je nekad bio i da je nekad bio njegov otac. Iz ove skupine skrenućemo pažnju na segment koji opisuje način na koji dečakova majka plete. Podvlačimo metafore mistična ruža nadahnuća i pečat majstora. Postoji u prozi Danila Kiš jedan lajtmotiv koji nazivamo razmišljanje o književnosti unutar nje same odnosno pisanje o pisanje. Tako uočavamo i poneka piščeva poetička uverenja utisnuta u priču. Pravi tekst je onaj koji je proizišao iz pravog nadahnuća, iz nužnosti i osetljivosti koje su nagnale pisca da piše. „pravi tekst je onaj tekst koji pisac piše zato što mora da ga napiše. To se i oseti u tekstu“ (GTI: 212) Pečat majstora odnosno prepoznavanje ruke majstora jasna je referenca („Tajna majčine veštine bila je prosta – ona se nikad nije ponavljala“). Dečak i pas je priča specifične trodelne kompozicije (Pas koji govori, Pismo, Odgovor). Ova priča „basna“ potcrtava prijateljstvo dečaka Andija i psa Dinga. Nagoveštava se rastanak, završetak dečakovih „ranih jada“.

„Verujem da ne grešim dušu ako kažem da smo on i ja bili po mnogo čemu slični: po lenjosti, po razuzdanosti, po odanosti, po želji za avanturom. Mislim da ne grešim ako kažem i to da je taj dečak imao u sebi nečega psećeg:  što se tiče njegovog njuha i njegove preosetljivosti na mirise, siguran sam da ne grešim. Usamljenost i tuga spojiše naše živote. Njegova tuga za ocem i moja tuga za roditeljima stvoriše među nama neku vrstu prijateljstva zasnovanog na srodnosti.“

Eolska harfa, epiloška priča zbirke, napisana je petnaest godina posle štampanja knjige Rani jadi ali tematski pripada tom ciklusu. Podsetićemo se da muzika za našeg pisca nije bila nepoznanica. Ova priča formira prsten, krug, muzičku liniju sa uvodnom pričom S jeseni, kada počnu vetrovi. Može se govoriti o metapoetskoj funkciji ovog teksta odnosno o sposobnosti umetnosti da izrazi zvuk vremena, da nasluti šum budućnosti (Delić 1997: 131).
A ljubavi i smrt, dva metafizička oslonca koji su supstanca naše egzistencije (Kišovo pozivanje na Joneska), kao motivi provlače se kroz niti Kišovih knjiga pa je takav slučaj i sa Ranim jadima.
Život, literatura je naslov jednog intervjua koji je nastao iz piščeve namere da objavi jednu vrstu autobiografske knjige, knjige razgovora u kojoj bi se propitivao „odnos između proživljenog i napisanog“ (GTI: 226). Život i rad odnosno život i literatura, živeti ili pisati jeste dilema koja zaokupljuje svakog pisca „koliko se može žrtvovati od života u ime literature, ko koga uskraćuje u toj jednačini“ (GTI:77). Pisanjem, koji jeste drugi život, paralelan život, i stvaranje veštačkog raja, ubiranje zabranjenog voća, odvajaš se od stvarnog života. A to, ta igra vatrom pisca skupo košta. Ukoliko se opredeli za život, piscu ostaje kajanje da je proživeo svoj vek uzalud, i da je izneverio svoj dar „krivim se osećaš kad stvaraš ali i kad ne stvaraš (GTI: 217). Na kraju krajeva „literatura osmišljava život onoga koji piše i čoveka uopšte“ (GTI: 206). „ … kad ona (literatura) ne bi pružala svedočanstvo o visovima i ponorima ljudskog postojanja, ljudske psihe, smrt jednog deteta bila bi ravna smrti jedne ovce“ (GTI: 261). „Literatura daje smisao toj smrti, daje joj ljudsku težinu, i time je ublažava, osmišljuje i, u dalekoj perspektivi, pobeđuje“ (GTI: 16).
Primetno je da se pri ovom našem istraživanju služimo citatima iz piščevih intervuja sadržanih u knjizi Gorki talog iskustva. A ta činjenica nam otkriva još jedan Kišov poetički topos. Danilo Kiš je pisac koji je podržavao samotumačenje odnosno nije se bojao tumačenja sopstvenog dela smatrajući da „pisac, čitalac i kritičar podjednako učestuju u rekonstrukciji jednog dela ili njegovog značenja, to jest da i pisac može nešto o svom delu reći, bez štete po delo ili po sebe“ (GTI: 127). I pisac je „isto toliko svestan sistema svoga dela koliko i kritičar, ... da je isto toliko u stanju da ga raščlani koliko i kritičar ili možda još i bolje,...“ (GTI: 19). Jer postoji u delu udeo čuda odnosno ono nešto za koje nijedan pisac ne zna kako postoji. Udeo čuda učiniće da pisac „svoje delo nikad do kraja neće moći da objasni“ (GTI: 128).
Za razdoblje svog detinjstva koje pokriva porodična trilogija pisac će izreći: „Bilo je tu mnogo surovosti, ali i mnogo lepote“ (GTI: 99). Nama jedino ostaje da prepustimo čitaocu da iznova stvara umetničko delo, da nanovo stvara svet. 
.
Izgled "radne table" odrađene pomoću alata linoit-interaktivni pano možete pogledati na: 

Rani Jadi Danilo Kiš   


GTI: Danilo Kiš, Gorki talog iskustva, priredila Mirjana Miočinović Beograd: Arhipelag, 2012. 
Delić 1997: Jovan Delić, Kroz prozu Danila Kiša. Ka poetici Kišove proze II, Beograd: BIGZ.
Pantić 1998: Mihajlo Pantić, Kiš, Novi Sad: Knjiga-komerc: Svetovi.











   


                         





Dobar drug ti vredi više - Pero Zubac




Dobar drug ti vredi više
i od sunca i od kiše
i od šume i od hleba,
dobar drug ti uvek treba.

Kad naiđu brige mnoge,
nema leka, osim sloge,
i u dobru i u bedi
drugarstvo ti zlata vredi.

Ako imaš dobrog druga,
nevolje će brzo proći,
kad naiđe bolest, tuga,
bez poziva drug će doći.

Drug će uvek naći reči
tvoje tuge da zaleči.



"Kad bi meni dali" Branislav Crnčević

Kad bi meni dali jedan dan,   
Monika Filipina Trzpil
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola dana ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam.

Igrali bi, pričali bi nešto.
Trčali bi, skakali bi vešto
ja i dobar, a slučajno sam.

Kad bi meni dali kišobran
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola mesta ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam.

Kišilo bi, dok mi koračamo,
pola tamo, a pola ovamo

Stavili bi dan pod kišobran
ja i dobar, a slučajno sam.

Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.