Andrić doživljava istoriju kao »buku i bes«; razočaran ishodom političkih borbi, on će, kao pisac, nastojati da istorijskom haosu protivstavi »zakon, mer, rad, red i odricanje«. Iz tog i takvog stava, i saznanja da je fantazija sestra laži i stoga opasna, proizići će neminovno i njegova poetika, koja odbacuje »svakojaka pletenja mašte kao nedostojno zavaravanje«. ‒ »Znati istinu i govoriti istinu« postaje njegovim pesničkim idealom i književnim programom.
Tako se, krenuvši od iskustva istorije, Andrić ponovo vratio istoriji, kao fikciji; umesto odslikavanja haosa, i eksperimenta u materiji jezika ‒ traženje zakona, reda i mere u materiji povesti.
Za razliku od jednog drugog modernog pripovedača, Borhesa, koji istoriju shvata pre svega kao istoriju ideja, a na svom tekstu (u etimološkom značenju te reči: tkanje, tkanina) ostavlja vidljive šavove na mestima gde se prepliću fantazija i fakta, Andrić, u nastojanju da osmisli istoriju, stvara pripovedačke forme koje su amalgam činjenica i »neograničenog razmaha mašte«: pletivo priče iz jednog je komada, spojevi su nevidljivi.
Po tom stvaralačkom odnosu prema zbilji, Andrić spada, dakle, u red onih pisaca koji su u prvi plan svoje poetike stavili istinitost fiktivne tvorevine, i time pripovedačkoj umetnosti dali veću odgovornost, a evropskoj otvorili puteve ka novim mogućnostima i novim prosedeima.
Zahvaljujući na časti koja mi je ukazana, dozvolite mi da na kraju ovog mog kratkog hommagea navedem jednu Andrićevu iz daleke godine 1921: »Pišem pomalo i teško; nema ništa bez naše zemlje; a ja niti mogu da živim s njom niti bez nje.«
(1984)
☆ pogledajte ↴
Нема коментара:
Постави коментар