Pesma, međutim, kazujući o rođenju boga, predstavlja i svojevsrnu mitsku "rekonstrukciju" stvaranja sveta. U njoj obnovu i podmlađivanje, koji su deo kosmogonijskog mitskog procesa, simbolizuje jabuka, granom do neba, stablom do zemlje. I po tome bi pesma bila i mitološka, bez obzira na to što su se u njoj arhajske predstave vezivale za mlađi sloj verovanja.
I voda ove pesme takođe je transformisana arhajska, mitska. Prastari obredi za plodnost obavljani su o Bogojavlljanju na vodi (vodici, izvoru, reci). U nju su devojke rano ujutro stavljale bosiljak i bacale su semena različitog žita, da ga nosi, pa da tako i usevi tih semena niču i rastu.
I pesme tada pevane posvećene su kultu plodnosti, ne samo biljem o kojem pevaju, već i asocijacijom na bračno vezivanje, koje je jedna od manifestacija tog kulta:
"Oj junače, smiljanče!
Smilj mi nosiš, smilj mirisaš,
Smilj ti kapit na ramena;
Da l' ne misliš da se ženiš?"
"Vodičarki, sestri mili,
Mislim, mislim, kak' ne mislim,
Savršeno jeod daleka,
Od daleka, od Venedig."
"Oj junače, oj smiljanče!
Jahni konja, pojdi tamo,
Na steine, u tatkoje,
Toči vino u strikoje."
(Zoja Karanović „Arhajski koreni srpske usmene lirske poezije”)
Zanimljivost - Verovalo se da je ponoć uoči Bogojavljenja upravo taj trenutak kada se odvija smena vremena i u prirodi dešavaju se neka čuda: “otvaraju” se nebesa, a čoveku koji to vidi ispunjava se svaka želja; prestaje da duva – » vetar, životinje su u stanju da govore; snovi se ostvaruju (Slovenska mitologija).
Da li ste zatražili želju?😊
"Bog se javi, cicvara se vari!"
Нема коментара:
Постави коментар