O gdje je ona mukla riječ, tiha, nerazumljiva, dobra riječ, što svijetli u mraku kao mali, mali oganj što se nikad ne gasi?
Gdje je riječ utjehe?
Jučer i sinoć i jutros još sam znao, zašto se ne javi sada u meni, sad kad mi je gorko teško, zašto ne sine kao dalek oganj treptave zvijezde, kao veseli sjaj oka?
Kako, kako sam je mogao zaboraviti?
***
Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumcima.
Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja.
Svi su mi ljudi i te kako potrebni.
...
Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svijetla između dvaju beskonačnosti.
Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.
(Ex ponto Ivo Andrić)
